Svatko od nas je prolazeći stazom života osjetio i osjeća čari igre i igranja. Nećemo se suviše zamarati sa definicijama pojma, kojih uvijek ima na pretek, a pogotovo ne onim strogo determinističkim koje pošto poto nastoje što preciznije ograničiti pojam i pri tome mu oduzeti svu čar, a to igri sigurno ne želimo.
Igra je nerazdvojno vezana za kreativnost, stoga je možemo opisati kao kreativni izričaj ljudskog duha, stvaranjem aktivnosti koja sadrži elemente zabave, pouke i natjecanja. Igrom se smatra onaj tip rekreacijske aktivnosti putem koje ljudi kroz zabavu nastoje povećati svoje mentalne i/ili fizičke vještine. Budući da se igramo prije svega zbog užitka koji nam sama igra pruža, određen broj ljudi smatra ju beskorisnom, te je karakterizira kao gubitak vremena. To zasigurno nije istina. Igre povećavaju naše sposobnosti, te pomažu razvijanju i boljem razumijevanju nas samih. Igra bi nam trebala biti zabavna kako bi nas „zadržala“ da se njom bavimo, no mnoge igre imaju (manje ili više naglašenu) edukativnu komponentu. Možda i najvažnije, igra utječe na čovjekovo psihološko stanje, stvarajući u nama osjećaj uzbuđenosti i ponosa na vlastito postignuće. Igra zasigurno nije traćenje slobodnog vremena. Naprotiv, slobodno vrijeme je vrijeme koje bi trebali posvetiti istraživanju svojih sposobnosti putem igre, zabavljati se učeći i vježbajući svoj um i tijelo.
Općenito govoreći, igra se sastoji od cilja kojeg igrači nastoje postići, a obično postoje pravila u okviru kojih se nastoji postići željenu svrhu. Ograničenja postoje kako bi se ispitale ljudske vještine, te kako bi nas se navelo da razvijamo nove načine svladavanja prepreka koje nas ometaju u ostvarenju cilja igre. Bez obzira dali je igra individualnog tipa ili iziskuje timove natjecatelja, uključuje li fizičku i/ili mentalnu aktivnost, ima li stroga ili fleksibilna pravila i strukturu, treba li u nju uložiti sve, ili dio resursa, ona uvijek vodi jedno te istom ishodu. U konačnici gotovo svih igara postoji pobjednik i poraženi, a činjenica da pripadamo ovoj ili onoj strani čini svu razliku u svijetu.
Igre se razlikuju s obzirom na ciljnu skupinu kojoj su namijenjene: djeca, mladi, odrasli, umirovljenici. Uz to, antropolozi predlažu podjelu na 3 glavne skupine. Jednu od njih čine igre vještine, koje pak mogu biti mentalnog ili fizičkog tipa. Šahisti primjerice koriste svoje mentalne vještine, dok trkači koriste tjelesne kapacitete. U drugu kategoriju spadaju strateške igre kao npr. Monopoly ili Risiko koje zahtijevaju od sudionika da ostvare cilj u određenom vremenskom okviru i u skladu s raspoloživim resursima. Kao treće navode se igre na sreću koje temelje svoju popularnost na ekonomskoj nesigurnosti i povezane su s kulturama koje visoko vrednuju osobnu odgovornost. Naposlijetku, ljudi imaju tendenciju igrati igre koje obuhvaćaju više različitih osobina, kao primjerice košarka i nogomet koji uključuju fizičku vještinu (ali i mentalnu), strateško razmišljanje, a često im ishod ovisi o sreći.
Obiteljske igre
Većina nas zasigurno je u djetinjstvu (a i kasnije) osjetila čar druženja uz omiljenu društvenu igru, bilo to u krugu obitelji, prijatelja ili nekih trećih osoba, s kojima se zbližili upravo zahvaljujući toj igri. Igranje stolnih igara, osim što razvija naše sposobnosti (igre riječima vokabular, igre pamćenja memoriju, strateške igre strategiju…), zabavljaju nas, potiču komunikaciju, a u krugu bliskih osoba praćene su osjećajem pripadnosti koji hrani našu dušu.
Nažalost, obitelji i prijatelji sve manje vremena provode igrajući se zajedno, djelomično zbog toga što roditelji ne uviđaju koliko je to od suštinske važnosti za njihovu djecu, a dijelom zbog širokog spektra mogućnosti zabave dostupnih obiteljima (koji se sve više svode na zajedničko gledanje televizije – a često ni to, ili odlaske u shopping centre).
Međutim, sve što djeci treba je da budu sa svojim roditeljima, da zajedno provode vrijeme, drugi ciljevi su na kraju krajeva nebitni pored zadovoljstva koje im pruža zajednički provedeno vrijeme. Ništa ne potiče dječje samopoštovanje više od želje majke i/ili oca da provedu vrijeme sa svojim djetetom, igraju se s njim i slušaju ga.
Stolne igre su izuzetna sredstva za učenje. Zapravo, učenje se ni ne može izuzeti od igre, bile to brojke, oblici, grupiranje, boje, slova, prepoznavanje, koji su samo neki od vidova dobrobiti igara. Potiče se koordinacija ruka-oko (senzomotorna koordinacija) koje pomaže između ostalog i napretku u školi. Roditelji mogu djecu također naučiti kako se ponašati u natjecateljskoj situaciji, modelirati smireno ponašanje, umiriti suvišno hvalisanje kad se pobjeđuje i ukazati na neprimjerene i nepotrebne izljeve tuge i ljutnje kad gubimo. Igranje stolnih igara uključuje vježbanje strpljenja, empatije i tolerancije na frustraciju. Igre pomažu djeci naučiti razliku između vještine i sreće i njihovu svezu s pobjeđivanjem i gubljenjem. Pobjede i porazi su sastavni dio života, a igre mogu biti od velike pomoći u spoznavanju te činjenice. Djeca mogu naučiti biti milostivi pobjednici, obzirni prema osjećajima pobijeđenih, a pobijeđeni mogu naučiti podnijeti poraz ponosno i časno.
Igranje igara s djecom jača se i sposobnost koncentracije, a igranje igre do njenog završetka uči nas vještini ispunjenja cilja. Suptilna poruka stolnih igara glasi: “Ne odustaj! Baš kad se osjećaš bespomoćno, sve se može promijeniti budeš li dovoljno uporan.”
[blockquote type=”blockquote_line” align=”leftt”]Čovječanstvo je napredovalo (i kada je napredovalo), ne zbog toga jer je bilo trijezno, odgovorno i oprezno, već zbog toga što smo bili razigrani, odmetni i nezreli.[/blockquote]
Tom Robbins
Goran Poropat, diplomirani psiholog – profesor