Usamljenost

Doktore, dajte mi tabletu protiv usamljenosti!

Smrt odiše tišinom
Utihujući najiskrenije krikove samoće
Ošamućeni smo istinama unutar naših glava
A u riječima gotovo da ne nalazimo smisao
Blizu smo jedno drugom gotovo da se i dotaknemo
Al’ svaka topla riječ, nježan upit, bol i strah ne žele prići

I dalje koračamo jedan prema drugom bivajući sve dalji
Ne more nas zahrđali okovi
Već je sloboda ta koja postaje nesnošljiva
Gušimo se u raskoši nikad izgovorenih osjećaja
A tjeskoba postaje jedina odjeća koju nosimo

Vrijeme u kojem živimo pruža nam ogromnu količinu informacija, no s druge strane sve je veći pritisak na čovjeka da odustane od vlastitih čuvstava, procjene i odluke. Sasvim olako napuštamo sami sebe i svoj emocionalni svijet gušeći svoju posebnost i autentičnost kako bismo slijedili grupu i pojedince koji će nas više ili manje prihvatiti. Potreba za pripadanjem je temeljni ljudski motiv koji pretpostavlja da sva ljudska bića teže formiranju i održavanju ugodnog i trajnog interpersonalnog odnosa. Kako bi potreba za pripadanjem bila zadovoljena nužno je održavati čestu, emocionalno ugodnu interakciju s nekolicinom ljudi.

U slučaju nezadovoljene potrebe javljaju se različite poteškoće (medicinske, psihološke ili ponašajne) kojima prethode vrlo neugodna emocionalna stanja. Jedna od najučestalijih posljedica koja se javlja uslijed nezadovoljene potrebe za pripadanjem je usamljenost. Pojam usamljenosti podrazumijeva duže razdoblje emocionalne uznemirenosti koje nastaje kada se osoba osjeća otuđeno, neshvaćeno i odbačeno od drugih i/ili joj nedostaju socijalni partneri za željene aktivnosti, poglavito za aktivnosti koje pružaju osjećaj socijalne integracije i mogućnost emocionalne bliskosti. Usamljenost se može javiti ukoliko osoba doživljava nesklad između željene i postignute kvalitete ili kvantitete odnosa i uslijed poteškoća u vještinama nužnim za razvoj odgovarajućeg bliskog i socijalnog odnosa. Brojna istraživanja govore u prilog tome da su varijable ličnosti glavni prediktori usamljenosti. Pri tome ličnost predstavlja sveobuhvatnu cjelinu, integraciju osobina pojedinaca u relativno stabilnu i jedinstvenu organizaciju koja određuje njegovu aktivnost u promijenjenoj okolini. Oblikuje se i mijenja pod utjecajem te aktivnosti. Čovjekova ličnost izražava se kroz odnos prema okolini, utjecaj koji na nju vrši i dojam koji ostavlja na druge. U stalnom, aktivnom odnosu s okolinom čovjek stvara sliku o svijetu koji ga okružuje. S druge strane putem socijalne interakcije oblikuje sliku o sebi i svojim mogućnostima.

Kada započinje usamljenost?

Dugi niz godina pa sve do nedavno djeca su se po tko zna koji put našla u nezahvalnoj poziciji zbog stanovišta u skladu s kojim usamljenost nije moguće doživjeti prije razdoblja adolescencije. Kako bi vam pružila odgovor iz prve ruke zajedno sa svojom kolegicom pitala sam djecu vrtičke dobi: “Što to znači biti usamljen?” Evo nekih odgovora:

Evo nekih primjera koji se sreću u savjetovalištu, a najbolje pokazuju kako ljubomorna osoba brine o sebi i svojim potrebama:

[list style=”orb” color=”grey”]

kad si sam i nemaš prijatelja
da nema mame i tate, da nema nikog doma
kad si sam i ne osjećaš ništa. Osjećaš samo da će mama i tata doći po tebe.
kad nikog nema
kad se probudiš, a nema tate, pa lupaš po vratima i onda ti tata kaže da si kukavica
nemaš prijatelje
nećeš biti prijatelj
kad mama viče na mene
kad netko nekog udari i neće mu biti prijatelj
kad se nećeš igrati s Viktorom
kad sretnem Petru, pa je pitam da mi nešto da, a ona to ne može naći
kad nema djece i neće se igrati
u vrtiću nisi usamljen jer ima djece i igračaka
kad si jadan i nitko ne dođe u park
kad si kod prijateljice i one se neće igrati s tobom, pa si ljut
kad se nitko ne igra s tobom
u vrtiću kad ti nitko ne želi biti prijatelj

kad si novi i ne daju ti da se s njima igraš
kad te ostave samu, a oni se idu igrati
kad si tužan
kad se bojiš
prvo ti je lijepo, pa teško (Pale sam na svijetu)
plačeš se jer se neće s tobom igrati
dosadno ti je

[/list]

Vrlo impresivno zar ne? Jeste li znali da su naša djeca tako elokventna kada im postavite pravo pitanje?! Evo i vama odgovor na postavljeno pitanje u naslovu – djeca su kognitivno i emocionalno u mogućnosti doživljavati usamljenost od, u prosjeku, sedme godine života.

Usamljenost kod djeteta (pred)školske dobi nije lako prepoznati. Jedan od razloga zasigurno su predrasude o tome da djeca nisu dovoljno zrela za doživljavanje složenih emocija. No iz navedenih se izjava može uočiti da se usamljenost u djece ne razlikuje umnogome od usamljenosti koje doživljavaju odrasle osobe. Često je usamljenost u ovoj dobi maskirana i manifestira se putem: anksioznosti, depresije ili agresije. Prvi korak u otkrivanju usamljenosti je pažljivo promatranje djeteta. Prilikom promatranja djeteta treba se usmjeriti na: tjeskobu, nesigurnost, tugu, pomanjkanje interesa za okolinu, da li druga djeca prihvaćaju to dijete kao partnera u igri, da li dijete izbjegava drugu djecu, kako je u odnosu s vršnjacima, koje socijalne vještine dijete posjeduje.

Vršnjački odnosi

Još kao vrlo mala, djeca napuštaju okrilje svojih roditelja i ulaze u prošireni socijalni svijet. Interakcija s vršnjacima pruža socijalni kontekst koji omogućuje razvoj osnovnih vještina potrebnih za uspješnu socijalnu interakciju. Bez mogućnosti da sretnu pojedinca «ravnog sebi« djeca nisu u poziciji da uče odgovarajuće komunikacijske vještine, usvajaju sposobnosti potrebne za reguliranje agresivnog ponašanja, te imaju poteškoća pri formiranju moralnih vrijednosti i razvoja seksualnosti. Osim osjećaja sigurnosti i podrške, interakcija s vršnjacima ima za funkciju smanjenje tjeskobe i strahova vezanih uz promjene koje prate svako pojedino razvojno razdoblje. Djeca se postepeno uče samostalno donositi odluke i ovladati složenim odnosom suradnje i suparništva na koje nailaze u svijetu svojih vršnjaka. No, osim pozitivnih utjecaja na razvoj i prilagodbu, odnos s vršnjacima može isto tako kao i obiteljski čimbenici pridonijeti nastanku i razvoju usamljenosti. Ovisno o karakteristikama odnosno kvaliteti odnosa, prijateljstvo može imati pozitivan i negativan utjecaj na razvoj. Postoje dva razvojna puta koja vode ka poteškoćama unutar odnosa među vršnjacima. Prvi je okarakteriziran različitim oblicima neodgovarajućeg ponašanja kao što je npr. agresivno ponašanje, dok se drugi odnosi na probleme poput sramežljivosti i socijalnog povlačenja. Istraživanja socio-empirijskih korelata pokazala su da su djeca u nižim razredima osnovne škole koja se osjećaju usamljeno, odbačena od svojih vršnjaka. Kako se pri tome percipiraju manje učinkovitima i sami su skloni socijalnom povlačenju.

Prihvaćanje od grupe važno je za prilagodbu, no ne smije se zanemariti niti dimenzija dijadnog prijateljstva kao posebnog oblika podrške. Dijadni odnos je rezultat idiosinkratične interakcije između osobnih karakteristika, karakteristika sugovornika, povijesti i trajanja interakcije, te okolnosti unutar kojih se dani odnos stvara i razvija. Osim toga, tu su i očekivanja, uloge, obveze koje mogu preinačiti karakterne osobine i tipične obrasce ponašanja. Prijateljstvo i uz njega vezana (ne)prilagodba djeluje na djetetov osjećaj usamljenosti, nadilazeći pri tome i utjecaj grupne prihvaćenosti. Djeca bez najboljeg prijatelja usamljenija su od djece koja imaju prijatelja, što se pokazalo točnim neovisno o grupnoj prihvaćenosti (postoje popularna i od grupe visoko prihvaćena djeca koja nemaju najboljeg prijatelja).

Dakle, djeca koja nisu prihvaćena na jednoj grupnoj razini mogu ublažiti svoj osjećaj usamljenosti putem bliskog, dijadnog prijateljstva. Selektivna priroda prijateljstva omogućava povučenoj, a i agresivnoj djeci da ostvare bliskost s vršnjacima koji prihvaćaju njihovo ponašanje. Blizak prijatelj ublažava emocionalne probleme i smanjuje negativne posljedice izolacije.

Usamljenost i samoća

Potrebno je dakako staviti u kontekst što usamljenost znači u različitim razvojnim razdobljima, budući da svako životno razdoblje ima svoje specifičnosti. Jedna od karakteristika adolescencije je potreba za samoćom, koja se vrlo često zamjenjuje s usamljenošću. Adolescencija je osobito osjetljivo razdoblje popraćeno burnim promjenama. Sve više vremena provodi se s vršnjacima a sve manje s članovima obitelji. Tijekom ovog perioda sve izraženija postaje svijest o sebi kao odvojenom entitetu što potiče proces individuacije, potragu za identitetom, novim i intimnim vezama.

Za adolescenta usmjerenog na formiranje identiteta iznimno je važna samoća koja se, razvojno gledano, razvija paralelno s razvojem privrženosti. Samoća je objektivna situacija koju karakterizira odsustvo komunikacije. U zapadnoj se kulturi na samoću gleda kao na neželjeno stanje, stoga unatoč produktivnosti i kontemplaciji koju samoća može pružiti nerijetko se događa da samoća bude zamijenjena s usamljenošću. Vrlo je bitno razlučiti ova dva pojma jer dok je s jedne strane samoća objektivno stanje koje ne mora nužno biti neugodno, usamljenost je subjektivno iskustvo koje može ali ne mora nastati uslijed samoće.

Socijalna i emocionalna usamljenost

Dakako, kao što obično biva u životu, stvari se uvijek mogu dodatno zakomplicirati. Isto je i sa pojmom usamljenosti. Vjerojatno je netko od vas i na vlastitoj koži osjetio, zapravo različite vidove usamljenosti. Primjera radi u fazi kada tražite čovjeka svog života osjećate različit vid usamljenosti nego li u situaciji kada vam je potrebno društvo s kojim ćete tulumarit. Eto vidite riječ je o dvijema različitim vrstama usamljenosti: emocionalnoj odnosno socijalnoj usamljenosti. Socijalna usamljenost nastaje uslijed nezadovoljstva socijalnom mrežom što se može prevladati jedino pristupom u socijalnu grupu unutar koje bi se pojedinac osjećao zadovoljnim. Emocionalna usamljenost pak nastaje uslijed gubitka objekta privrženosti.Osobe koje prožima emocionalna usamljenost osjećaju se usamljeno neovisno o prisustvu drugih ljudi. Stoga, socijalna podrška od prijatelja ili rodbine ne može nadoknaditi nedostatke nastale uslijed gubitka objekta privrženosti (npr.partnera), već jedino ponovnim uspostavljanjem intenzivnog i bliskog odnosa. U skladu s navedenim putem različitih oblika interakcije zadovoljavaju se različite potrebe.

Drugim riječima niti jedan specifičan odnos sam po sebi i za sebe ne može zadovoljiti sve potrebe. Unatoč tome što je putem partnerskog odnosa moguće zadovoljiti više potreba, svatko od nas ima potrebe koje je moguće zadovoljiti jedino putem više različitih interakcija. Stoga, potrebno je zadržati određeni broj različitih specifičnih odnosa kako bi osoba sačuvala svoje mentalno zdravlje. Osim po svojoj etiologiji, ove se dvije vrste usamljenosti razlikuju i po svojim simptomima, pa je tako emocionalna usamljenost vezana uz osjećaj tjeskobe, praznine, hipersenzibiliteta – pretjerane osjetljivosti na socijalne znakove, osjećaj napuštenosti, strah i pretjeranu pobuđenost. S druge strane socijalna je usamljenost povezana s dosadom, depresijom, besmislom uz sklonost ka devijantnom ponašanju (npr. alkoholizmu). Osim toga, ove dvije vrste usamljenosti dijele i neke zajedničke simptome kao što su loša koncentracija, emocionalna uznemirenost, napetost i opće nezadovoljstvo.

Ah, taj brak

Mnoge žene dolaze na terapiju, najčešće s psihosomatskim tegobama uvjeravajući me kako je u njihovom životu sve u savršenom redu:

“Toliko sam suza isplakala dok nisam našla čovjeka svog života . . . mislila sam da ne mogu biti sretna dok ne osnujem obitelj. Sada kada su nam djeca odrasla ne mogu više sama sebe lagati. Opet sam sama. Zapravo se ja čitavo vrijeme osjećam usamljenom u svom braku. Sve je bilo drugačije dok smo bili cura i dečko. On je dobar čovjek, lagala bih kada bih rekla suprotno, ali nikada ga nema doma; ili radi ili je vani s društvom. Kažem mu da ne treba toliko raditi, imamo koliko nam treba i zamolim ga da ponekad ostane kući sa mnom i sa djecom, ali šta mi vrijedi kada je onda smrknut, ništa ne priča ili sjedi pred televizijom.. . . .ponekad mi i pomogne u kući, ali onda je kuhinja katastrofa, a meni bi više značilo da mi na sat-dva izvede.”

Jedan mi je gospodin nakon podosta natezanja objasnio situaciju sa svoje perspektive: “…pa lakše mi je otići iz kuće nego li se baviti djecom…”

“A zašto pravite djecu ako se ne želite njima baviti? Djeca imaju pravo na tatu i mamu i jednako ste im važni ma štogod vam pričali o tome.” Ne, ovo nije seksistički tekst već naprosto informiranje šire javnosti što se zbiva, vrlo često, unutar naših brakova. Bazično nam nedostaje odgovornosti unutar odnosa. Činjenica je da su žene sklonije doživljaju usamljenosti nego li muškarci, stoga dragi moji (ovdje mislim na muški rod) razmislite malo o svemu što ste pročitali. Zar je tako strašno propustiti koju utakmicu ili uobičajenu partiju karata i posvetiti se onima kojima ste se odlučili posvetiti? Na kraju krajeva, da li bi sve što radite za vas imalo smisla kada ne biste imali obitelj koju sada imate?

Zar će me starost osuditi na usamljenost?

Na vašu a i moju veliku žalost niti u starosti nismo lišeni usamljenosti, dapače. Zanima li vas što se zbiva? Eto pustite malo mašti na volju. . . . Svu ste energiju uložili u posao, odgoj djece (istini na volju netko više, netko manje) i onda se jednog lijepog sunčanog jutra probudite sa spoznajom da više niste ono što ste bili nekad. Pomalo ste nekoordinirani, zaboravljate gdje ste ostavili svoje naočale i ključeve, navukli ste i koju kilu a čak ste i unucima prestali biti zanimljivi. Bože moj život ide dalje i treba ga iskoristiti i uživati u njegovim blagodatima dok se može, kažete sami sebi. No osjećaj gorčine ipak ostaje. Organizacija u kojoj ste radili davno Vas je zaboravila, a uložili ste u nju čitav životni vijek, možda si i uskratili lijepe trenutke koje ste mogli provesti sa svojom obitelji. I sad Vam je žao. Niti Vaše vršnjake ne služi baš zdravlje. Jučer ste se vratili s pogreba i već i sami polako razmišljate o smrti. Strah postaje sve veći i sve je teže uživati u životu….. Starost nas suočava sa surovom činjenicom da nismo vječni niti svemoćni.

Osjećaj usamljenosti ne možete ublažiti sami sebi klasičnom pričom: “mogu ja sam/a”. Tu su vam itekako potrebni drugi budući se naša osobnost i samopoštovanje na neki način oblikuju u kontekstu naše psihosocijalne okoline u interakciji s drugim osobama.

Smanjenju osjećaja usamljenosti svakako pomaže: