Test spremnosti za učenje čitanja
Prilikom upisa u prvi razred zamjećuju se velike individualne razlike u spremnosti djece za školu. U idealnim uvjetima individualne razlike u fizičkoj, emocionalnoj, socijalnoj i kognitivnoj spremnosti ne bi nas trebale brinuti. No, škola i obitelj ponekad teško izlaze na kraj s problemom individualnih razlika. Nedovoljno spremna djeca su djeca koja su u početnom školovanju, a nerijetko i tijekom čitavog školovanja, neuspješna, slabo motivirana, odustaju od učenja, gube samopoštovanje, imaju osjećaj pojačanog pritiska i nezadovoljstva roditelja, učitelja i sredine.
Upravo iz tog razloga stručnjaci pokušavaju ukazati na ključne elemente spremnosti za školu, te procijeniti vezu između pojedinih elemenata spremnosti za školu i postignuća učenika u školi. Kao najjači prediktori školske uspješnosti (Duncan i sur., 2006) navode se elementarne matematičke i čitalačke vještine, te djetetova pozornost. Suprotno tome, emocionalna zrelost i socijalne vještine, uglavnom su beznačajni prediktori kasnijeg akademskog učinka, čak i među djecom s relativno visokom razinom problemskog ponašanja.
Sustavno ispitivanje spremnosti za školu zakonom je propisana, a ima smisla i opravdanja ako se prikupljeni podaci koriste u cilju podizanja spremnosti škole za prijem djeteta, donošenja odluke o upisu djeteta u školu ili eventualnoj odgodi, savjetovanja roditelja i učitelja s ciljem prevladavanja pojedinih poteškoća kod djeteta ili uvježbavanja specifičnih vještina.
Prilikom ispitivanja psihofizičke spremnosti za školu od strane stručnih suradnika psihologa najčešće se koristi standardizirani test spremnosti za školu. Primjenom različitih vrsta zadataka ispituje se razvijenost predmatematičkih vještina, predčitalačkih vještina, grafomotorike, vizuomotorne koordinacije, percepcije, informiranost, logičkog zaključivanja, pozornosti i pamćenja. Rezultati dobiveni testiranjem mogu se uspoređivati s normama, tj. može se usporediti djetetov rezultat u odnosu na njegove vršnjake, te na osnovu rezultata predvidjeti početna školska uspješnost.
Spremnost za učenje čitanja
Jedan veoma bitan faktor uspješnosti u početnom školovanju je i usvojenost predčitalačkih vještina.
Čitalačke vještine ne razvijaju se polaskom u školu, već njihov razvoj kreće samim rođenjem djeteta.
Obiteljski dom kao prvo djetetovo okruženje iznimno je bitan faktor govornog razvoja a samim tim i razvoja predčitalačkih vještina.
Mnogi odrasli se malenom djetetu obraćaju tepajući, što za razvoj govora nije poticajno. Koristan i poticajna način je govor usmjeren djetetu. Takav govor karakterizira viši ton, sporiji tempo, duže stanke, kao i veći intonacijski raspon. Upotrebom ovih akustičkih karakteristika olakšava se djetetu analiziranje govorno-jezičnog materijala. Istraživanja su potvrdila da bebe čije majke koriste govor usmjeren djetetu imaju bogatiji rječnik i gramatički pravilniji što daje dodatno samopouzdanje djetetu da bude aktivan sudionika razgovora.
Sve vjerodostojne preporuke govore o važnosti čitanja djetetu od najranije dobi. Bebe ne razumiju što im se čita, ali uživaju u glasu i kontaktu s roditeljem. Tijekom zajedničkog čitanja priča i slikovnica dijete postaje svjesno da tekst ima značenje.
U četvrtoj i petoj godini života djeca postaju svjesna pojmova o tehničkim i dogovornim karakteristikama pisma, odnosno primjećuju razlike u slovima, razumiju interpunkciju i svjesna su pravila o smjeru čitanja i pisanja s lijeva na desno, odozgo prema dolje, te usvajaju pojmove vezane uz pismo (slovo, riječ, točka). U ovoj se fazi razvija i svijest djece o riječima kao zasebnim vizualnim jedinicama, te svijest da se svaka riječ sastoji od zasebnih glasova. Svijest o uporabi glasovne strukture riječi pojavljuje se u petoj i šestoj godini života, a kod djece se očituje u igrama rastavljanja riječi na manje jedinice, igrama s rimom i uočavanjem aliteracije. Između šeste i sedme godine života, djeca primjenjuju grafo-foničko znanje, odnosno spremna su primjenjivati abecedno načelo – spoznaju korespondenciju između glasa i dogovorenog znaka za taj glas (Čudina-Obradović, 1999).
Kako bi naučilo čitati i pisati dijete mora biti sposobno razumjeti fonološke segmente govora i savladati proces prevođenja svakog glasa u dogovoreni znak – slovo. Taj proces naziva se abecedno načelo. No, da bi dijete moglo bez problema usvojiti abecedno načelo potrebno je da u predškolskom periodu usvoji niz predčitalačkih vještina.
Među njima je najvažnija vještina glasovne raščlambe riječi (glasovna analiza) i povezivanje glasova od kojih se riječ sastoji u cjelinu (glasovna sinteza).
Obzirom da se na fonološku svjesnost može utjecati vježbom važno ju je razvijati u ranoj i predškolskoj doba kako bi djeca stekla preduvjete za lakše usvajanje vještine čitanja (Trgovčić, 2020.).
Utjecaj obitelji na razvoj predčitalačkih vještina
Najveći dio predčitalačkih vještina potiče se u obitelji. Istraživanja pokazuju da djeca koja rano usvajaju čitanje žive u obiteljima u kojima se mnogo razgovara s djecom, čiji su roditelji uvijek spremni odgovarati na dječja pitanja ili im spremno nude poticaje.
Za razvoj rane pismenosti, čitalačke kulture i poticanje spremnosti za čitanje značajni su kvantitativni i kvalitativni čimbenici obiteljske pismenosti, poput broja knjiga ili drugog materijala za čitanje u kući, izloženost djeteta pisanoj građi, broj knjiga koje pročitaju roditelji, učestalost čitanja djetetu, aktivnosti i igre vezane uz čitanje i dr. Isto tako veoma su bitni stavovi i vjerovanja roditelja. Roditelji svojim pozitivnim ili negativnim stavom mogu utjecati na djetetov stav prema čitanju, ali i djeca svojim pozitivnim ili negativnim stavom mogu utjecati na roditelje. Naime, dijete koje smatra čitateljske aktivnosti razonodom željet će češće sudjelovati u njima, dok dijete koje smatra da su aktivnosti vezane uz čitanje dosadne i nezanimljive, nastojat će ih izbjeći. Ipak, autori (Štivić, 2012) navode kako su roditelji čimbenici najodgovorniji za zdrav razvoj djeteta, koji svojim postupcima usmjeravaju njegov razvoj.
Roditelji mogu poticati dječji govor i ranu pismenost upotrebom različitih aktivnosti u kućnoj atmosferi. Kroz zabavne igre djeca uče prepoznati rimu, rastaviti riječ na slogove, prepoznati prvi i zadnji glas u riječi, stopiti nekoliko glasova u riječ i rastaviti riječ na glasove. Dok roditelji djeci pokazuju trud i uživanje u igrama bez pritiska, djeca će rado u tome sudjelovati i kroz zabavu učiti važnu životnu vještinu – čitanje.
Zna se, usprkos dobrim intelektualnim sposobnostima i pozitivnom poticanju okoline, dogoditi da dijete polaskom u školu nailazi na velike poteškoće pri savladavanju čitanja. Uzroci tome mogu biti višestruki, od poteškoća u pažnji i koncentraciji do bioloških činitelja koji otežavaju obradu teksta. U tom slučaju važno je potražiti stručnu pomoć kako bi se poteškoće što prije prevladale ili ublažile.
Treba li dijete znati čitati prije polaska u školu?
U ispitivanju provedenom sa 124 odgojitelja iz 21 vrtića i 163 učitelja iz 30 osnovnih škola Istarske županije utvrđeno je da tek 20% učitelja i odgojitelja smatra da je važno da dijete zna čitati jednostavne riječi prije polaska u školu. No ono što smatraju iznimno važnim je da dijete može prepričati jednostavan događaj ili priču, da povezuje glas i slovo te da ima usvojenu glasovnu sintezu i analizu (Vorkapić Jugovac, Galant Ardalić, 2022).
Odgovor na često postavljeno roditeljsko pitanje: „Treba li dijete znati čitati prije polaska u školu?“ je negativan. Dijete ne treba znati čitati prije polaska u školu, ali je iznimno važno da u predškolskom razdoblju ovlada temeljnim prečitalačkim vještinama; da ima uredan govorno jezični razvoj, bogat rječnik, da poznaje slova i da uspijeva rastaviti riječ na glasove jer upravo ove vještine omogućavaju lako i brzo stjecanje vještina čitanja u školi.
Predčitalačke vještine moguće je ispitati različitim metodama i testovima. U nastavku su dostupna dva testa koja na djeci zanimljiv način, kroz priču, ispituju razvoj predčitalački vještina i opće informiranosti djeteta.
Dostupne priče o slovima (Katarina u zoološkom vrtu i Kod zubara) su dobar materijal da uz druženje odraslog i djeteta, roditelji ili stručne osobe provjere vještine djeteta za početno učenje čitanja.
I za kraj, razvoj svakog djeteta je individualna, no uz podršku i poticanje vještina važnih za početno školovanje pomažemo djetetu da u školu krenu spremnije, sigurnije i samopouzdanije.
Marina Župan, psihologinja
Gordana Vorkapić Jugovac, psihologinja
Literatura:
- Čudina-Obradović, M. (1999). Odrednice uspješnosti u učenju čitanja u prvome razredu, Hrvatska revija za rehabilitacijska istraživanja, vol. 35 no.1
- Duncan, G.J. & sur. (2007). Shool readiness and later achievement, American Psychological Association, vol.43
- Štivić, V. (2012). Poticanje radne pismenosti u obitelji, odgojno-obrazovnim ustanovama i narodnim knjižnicama, Zadar
- Trgovčić, P. (2020). Fonološka svjesnost djece predškolske dobi, Zagreb, Učiteljski fakultet
- Vorkapić Jugovac, G. & Galant Ardalić, K. (2022). Kompetentna prvašić i/ili kompetentna škola, Zdravi grad Poreč