Ovisnost je stanje koje uključuje intenzivnu žudnju za sredstvom ovisnosti, gubitak kontrole nad njegovom uporabom i kontinuirano konzumiranje unatoč štetnim posljedicama. Mnogi su mišljenja da ovisnici uživaju u konzumaciji i ne žele prestati ili nemaju dovoljno volje, međutim ovisnost je složena bolest, a za odvikavanje je obično potrebno puno više od dobre volje. Dakle, izvana to može izgledati kao izbor, često i sami ovisnici žele prestati, ali to je psihički poremećaj i kao takav, utječe na mozak. Početna odluka o uzimanju alkohola ili droga je za većinu ljudi dobrovoljna, ali opetovana konzumacija može dovesti do promjena na mozgu koje ometaju procese donošenja odluka i samokontrolu ovisnika, ali i njihovu sposobnost da se odupru intenzivnoj potrebi/želji za konzumacijom. Ove promjene na mozgu mogu biti trajne, zbog čega se ovisnost smatra “relapsirajućom” bolešću što znači da ovisnici imaju povećani rizik da se vrate konzumaciji čak i nakon više godina liječenja odnosno apstinencije.
Razvoj ovisnosti
Ovisnost se razvija postepeno. Obično započinje otkrivanjem sredstva koje dovodi do osjećaja zadovoljstva i djeluje nagrađujuće. Najčešće se to događa već u adolescenciji, kada je razvojno i očekivano da istražuju i eksperimentiraju s raznim sredstvima. Kako osoba opetovano konzumira i uživa u zadovoljstvu koje iz toga proizlazi, tako se povećava i želja za sve češćom konzumacijom što onda povećava i vjerojatnost da će se razviti navika. Uz redovitu konzumaciju, tijelo se prilagođava na određenu dozu koja onda ima slabiji učinak nego ranije. Na primjer, poznato je da je alkohol povezan s povećanjem tolerancije što znači da će određena doza izazivati manju intoksikaciju među redovitim konzumentima u odnosu na povremene. Jednom kad se razvila tolerancija možemo zaključiti da je konzumiranje koje je bilo povremeno zapravo postalo problematično. Dakle, ponašanje koje je u početku služilo kao sredstvo postizanja cilja, postaje samo sebi svrha. Na primjer, osoba koja je počela piti u društvenim situacijama kako bi smanjila svoju napetost ili socijalnu anksioznost, može početi piti i onda kad je sama jer je alkohol postao vrijednost i primarni način na koji se osoba nosi s nelagodom. Često u ovoj fazi osoba počinje osvještavati da ima problem i javlja se želja za prestankom. Neugodni simptomi koji se pritom javljaju otežavaju odvikavanje, a kako je konzumacija primarni način na koji se osoba nosi s nelagodom, obično nema razvijene druge vještine, pa kad joj se to makne postaje izazovno oduprijeti se. Dominantni simptom koji se javlja kod odvikavanja je upravo jaka žudnja za sredstvom ovisnosti, što sužava pažnju tako da se trenutnim željama, mislima i porivima daje dodatna težina, dok se dugoročni ciljevi, ambicije i planovi čine manje važnima. Kod osoba koje su se liječile ili samostalno odviknule od konzumacije, nerijetko se događaju i recidivi. Recidiv se odnosi na to kada osoba koja je duže vremena u apstinenciji ponovno počne konzumirati. To može biti kratkotrajni prekid npr. popije čašu nečega ili uzme drogu, a zatim više ne konzumira ili se može potpuno vratiti pijenju i uzimanju droga kao prije odvikavanja. S obzirom na to da je ovisnost bolest to je i cjeloživotna borba, pa je često slučaj da se nakon nekoliko recidiva u pravila osoba vraća u ovisnost. Na primjer, osoba koja je prestala pušiti će se i nakon par godina već nakon nekoliko popušenih cigareta vratiti redovitom pušenju.
Promjene na mozgu kod ovisnika
Kada osoba počne konzumirati alkohol ili drogu, počinje se mijenjati i način na koji mozak funkcionira odnosno komunicira, dakle mijenja se način na koji živčane stanice šalju, primaju i tumače informacije. Kako bi normalno funkcionirao, mozak nastoji održavati konstantnu ravnotežu neurotransmitera, to su molekule koje pomažu u prenošenju informacije između živčanih stanica u mozgu, te između stanica u mozgu i ostatka tijela. Dakle, oni reguliraju naše tjelesne funkcije, ali i ponašanja. Dopamin je glavni neurotransmiter koji sudjeluje u stvaranju ovisničkih ponašanja, utječe na naše pamćenje, pažnju, raspoloženje, doživljaj ugode/neugode, motivaciju i dr. Poznat je i pod nazivom ‘hormon sreće’ jer pruža osjećaj zadovoljstva i daje motivaciju za ponašanja koja će dovesti do tog osjećaja. Kada osoba konzumira alkohol ili drogu, u mozgu se stimulira ‘centar za ugodu’ te dolazi do otpuštanja velike količine dopamina čime se nagrađuje ponašanje koje je do toga dovelo. S vremenom, kako osoba nastavlja konzumirati, mozak se prilagođava tako što smanjuje sposobnost odgovora živčanih stanica u ‘centru za ugodu’ čime se umanjuje i osjećaj uzbuđenja. Tada je potrebno unijeti više alkohola ili droga kako bi se postigla jednaka razina ugode kao pri početnim konzumacijama, tako se razvija tolerancija. Ove prilagodbe mozga često dovode do toga da osoba postaje sve manje sposobna doživjeti osjećaj zadovoljstva iz aktivnosti u kojima je nekoć uživala. Iako primarno govorimo o konzumaciji alkohola i droga, ovaj mehanizam doživljavanja ugode jednak je i kod svih drugih ovisnosti – o kockanju, igricama, cigaretama, hrani, shoppingu, seksu…
Putevi koji vode u ovisnost
Ovisnost je nešto što se može dogoditi svakome, no postoje određeni rizični faktori koji čine neke osobe osjetljivijima od drugih za razvoj ovisnosti. Te faktore možemo podijeliti u tri skupine – biološki čimbenici (genetika), okolinski čimbenici (u kakvoj je okolini i uvjetima osoba odrastala) te razvojni čimbenici (koliko je dobro savladala razne razvojne zadatke). Biološki i okolinski čimbenici usko su povezani i u značajnoj mjeri utječu na to hoće li osoba početi konzumirati, a onda i razviti ovisnost. Dakle, ona se genetski prenosi kroz generacije, ali na vjerojatnost razvoja utječe i okolina u kojoj osoba odrasta. Ukoliko je npr. zlouporaba sredstava ovisnosti uobičajena u domu u kojem odrastaju, bit će skloniji smatrati to normalnim što povećava vjerojatnost da će i sami postati ovisnici. U okolinske čimbenike ubrajaju se i ekonomski status, odnosi s vršnjacima – kako stvaraju prijateljstva, doživljavaju li pritisak od strane vršnjaka, često u adolescentskoj dobi se upravo zbog pritiska vršnjaka upuštaju u rizična ponašanja, zatim važan je odgojni stil roditelja – danas je dosta prisutan permisivni stil roditeljstva, gdje roditelji ne postavljaju adekvatne granice djeci, pa onda ni oni sami ne znaju prepoznati vlastite granice što isto potiče više eksperimentiranja; isto tako i roditelji koji su zlostavljajući ili zanemarujući, gdje ima puno konflikta između roditelja, odnosno gdje dijete nema adekvatno vodstvo odrasle osobe. Dakle, ne mora nužno u obitelji biti ovisnik da bi dijete razvilo ovisnost, već razni okolinski faktori mogu nepovoljno utjecati.
Kada govorimo o razvojnim čimbenicima, svako razdoblje u životu pred nas stavlja neke zadatke koje trebamo savladati kako bi emocionalno sazrjeli. Tako nam je na primjer u adolescenciji važno biti prihvaćen od strane vršnjaka odnosno razviti vlastitu socijalnu mrežu. Ukoliko to izostane, postaje rizični faktor za razvoj nepoželjnih ponašanja. Svi ranije navedeni biološki i okolinski čimbenici utječu na naše vještine i sposobnost za nošenje sa razvojnim zadacima, te sve zajedno utječe na vjerojatnost razvoja ovisnosti. Iako se ovisnost može razviti u bilo kojoj dobi, što ranije osoba počne konzumirati to je veća vjerojatnost da će razviti ovisnost. Ovo je posebno rizično za adolescente koji su skloni eksperimentirati sa sredstvima ovisnosti, budući da se područja u mozgu koja kontroliraju donošenje odluka, prosuđivanje i samokontrolu još uvijek razvijaju. I osobe u odrasloj dobi obično razviju ovisnost onda kad se nađu pred nekom životnim izazovom za kojeg procjenjuju da nemaju vještine ili sposobnosti za se nositi npr. kad dožive gubitak (posla, voljene osobe) ili kad ne odrade neki razvojni zadatak npr. ne nađu posao, ne ostvare partnerstvo i sl.
Osobni čimbenici koji potiču ovisnička ponašanja
Sva iskustva koja doživljavamo kroz odrastanje utječu na to kakvi ćemo kao osobe postati, koje ćemo osobine, vještine i sposobnosti razviti. Dakle, iskustva u djetinjstvu su ključna za naš psihički i emocionalni razvoj. Istraživanja pokazuju da je većina ovisnika proživjela neko traumatsko iskustvo u djetinjstvu ili nekad kasnije u životu. Često odrastaju u domovima gdje je netko iz bliske okoline ovisnik, te su time često izložena fizičkom i/ili emocionalnom zlostavljanju. U takvoj okolini nemaju priliku za vlastiti emocionalni razvoj što je zapravo u podlozi ovisnosti, potisnute emocije i nerazvijene vještine za nošenje s emocionalnim izazovima. Iskustvo traume utječe na razvoj niskog samopoštovanja i osjećaja vlastite vrijednosti što potiče konzumaciju sredstva ovisnosti kako bi se ‘utišale’ te misli i neugodni osjećaji prema sebi. Osoba koja ima negativnu sliku sebe, manje brine i o posljedicama konzumiranja na vlastiti život. Ovisnost se često razvije i kao reakcija na neku drugu psihičku bolest. Na primjer, osoba koja pati od depresije može početi piti kako bi umanjila simptome povezane sa svojim stanjem. Isto tako, ljudi s anksioznošću, paničnim poremećajima, bipolarnim poremećajem i PTSP-om imaju veći rizik od razvoja ovisnosti o alkoholu. Još jedan faktor koji u velikoj mjeri utječe na konzumaciju je kronični stres ili veliki životni događaji. Stres je sastavni dio života i svatko ga doživljava, to je normalna reakcija koja pomaže ljudima da se nose sa životnim izazovima. Međutim, kada stres postane kroničan, a osoba ne zna kako se s njime nositi, može razviti ovisnost kao strategiju za nošenje sa stresom. Na primjer, kada osoba doživljava često stres na poslu ili nezadovoljstvo u odnosima. I već spomenuti veliki životni događaji kao npr. gubici, razvod, bolesti povećavaju rizik za ovisnost kod osobe koja je tome sklona.
Emina Nezirević
Psihologinja Zdravog grada
