Ideal vitkosti

Ljeto je. Cvrčci cvrče, vi odlazite na plažu i konačno pronalazite mjesto gdje se možete smjestiti. Uzimate svoj omiljeni časopis u ruke i počinjete listati. Gotovo na svakoj stranici nalaze se modeli savršenih proporcija. Nemaju ni jedne jedine mane. I sretni su. Pogledavate vlastito tijelo i postajete svjesni opsega vašeg struka koji se prema vašem mišljenju znatno razlikuje od onoga u časopisima. Pogledavate ima li do vas osoba koje poznajete, raspoloženje vam pada…zabrinuti ste. Ukoliko ste doživjeli ovakvo ili slično iskustvo ne brinite, niste jedini.

U posljednje vrijeme nedvojbeno nas „bombardiraju“ modelima kojima zaista ne možemo pronaći niti jedan jedini nedostatak. Osim toga, neprestano se susrećemo s brojnim informacijama o kontroli tjelesne težine, mršavljenju, različitim vrstama dijete i raznoraznim tehnikama uljepšavanja. Poruka koja se šalje putem svih medija je jasna. Mladost i vitkost jedino je što se cijeni i jedini je i neophodan uvjet za zdravlje i sreću.

Pritisak medija ipak nije uvijek bio takav. Naime, nakon drugog svjetskog rata pažnja je bila uglavnom usmjerena na konkretne egzistencijalne životne potrebe, a oličenje zdravlja i snage predstavljale su obline. Prototip ljepote u to vrijeme bila je svima poznata Marilyn Monroe. Šezdesetih godina, poboljšanjem ekonomskog stanja u svijetu i sve veće dostupnosti obilja hrane dolazi do promjena u medijskom svijetu, te se pojavom „Twiggy“ postavljaju neki novi standardi. Sve se više promovira androgini tip žene, predpubertetski izgled kao i sve mlađe manekenke. Od tada pa sve do danas, pobjednice izbora za miss, kao i modeli najprodavanijih časopisa sve su mršaviji, dok se istovremeno javlja vrlo zanimljiv fenomen – prosječna tjelesna težina stanovništva kontinuirano raste, zajedno sa nezadovoljstvom vlastitim tijelom.

Koliko je utjecaj medija značajan govori i podatak da je uvođenje televizijskog programa na područje otočja Fiji u periodu od 1995. do 1998. dovelo do značajne promjene u nezadovoljstvu tijelom i želji za promjenom tjelesnog oblika kod žena. Također, istraživanja pokazuju kako već 30 minuta gledanja televizijskih programa i oglasa može promijeniti doživljaj vlastite figure.

No što je zapravo nezadovoljstvo tijelom? Ono se najčešće definira kao nesklad između percipiranog i idealnog (željenog) tjelesnog izgleda. Kod žena je nezadovoljstvo uglavnom vezano uz pojedine dijelove tijela poput bokova, stražnjice i trbuha, dok se u ekstremnim slučajevima izražava osjećajem gađenja za pojedine dijelove tijela te mišljenjem da izazivaju odbojnost. Osobe koje su nezadovoljne svojim tijelom često su sklonije izbjegavati situacije u kojima pokazuju svoje tijelo (kupališta, restorani, izlasci i sl.). Također su sklonije nositi tamniju odjeću koja prikriva tijelo, a u ekstremnim slučajevima mogu izbjegavati intimne odnose. Problem postaje još ozbiljniji u slučaju kada osobe vlastitu vrijednost procjenjuju isključivo na temelju izgleda. Vitkost tako postaje jedini važan aspekt slike o sebi, a neuspjeh u dostizanju ideala tumači se kao dokaz neprivlačnosti, lijenosti ili čak nekompetentnosti. Na taj način nezadovoljstvo vlastitim tijelom može dovesti do vrlo ozbiljnih simptoma poput depresivnog raspoloženja, nižeg samopoštovanja, veće želje za osamljivanjem ili socijalne anksioznosti. Također, osobe koje su nezadovoljne svojim tijelom sklonije su provođenju rigoroznih dijeta što pak može dovesti do ozbiljnih poremećaja hranjenja poput bulimije, anoreksije ili poremećaja prejedanja.

Kako mediji, ali i drugi okolinski čimbenici (obitelj, vršnjaci i sl.) mogu utjecati na našu sliku o sebi? Postoje dva mehanizma kojima usvajamo sociokulturalne ideale vitkosti. Jedan je prihvaćanje tih standarda (tzv. internalizacija), dok je drugi socijalna usporedba, odnosno proces kojim bez posebnog motiva, uglavnom automatski i na nesvjesnoj razini uspoređujemo sebe s drugima. Valja napomenuti kako tim procesima nismo svi jednako skloni. Među najosjetljivije skupine ubrajaju se adolescenti, odnosno skupina koja se nalazi u periodu formiranja vlastitog identiteta. Adolescenti su u tom periodu iznimno osjetljivi na društvene pritiske i kulturalno uvjetovane estetske standarde, stoga im je vrlo važna procjena drugih vezana uz izgled. Osobe koje se intenzivno bave sportom, manekenstvom ili plesom također često posjeduju intenzivniju želju za mršavošću. Ta se želja međutim ne mora javiti samo zbog praćenja ideala vitkosti već i zbog uvjerenja da je manja težina nužan preduvjet bolje izvedbe i uspjeha. Uz to, prihvaćanje ideala vitkosti češće je u gradskim sredinama pa tako primjerice adolescenti sjeverne Italije (industrijaliziraniji dio) pokazuju veću podložnost utjecaju medija te veće nezadovoljstvo tijelom u odnosu na vršnjake iz južnog dijela zemlje.

Sukladno društvenom i medijskom pritisku na vitkost, istraživanja pokazuju kako su osobe ženskog spola nezadovoljnije tijelom i sve zabrinutije tjelesnom težinom. Čak 95% žena prati ideale ljepote, a velika većina prikazane standarde želi i dostići. Također, zabrinjavajući je podatak da više od polovice djevojaka adolescentske dobi provodi neki oblik dijete iako je velika većina normalne ili čak ispodprosječne težine. Socijalni pritisak dovodi do toga da se generalno zanemaruje genetska predispozicija oblika tijela uz prevladavanje pretpostavke da tijelo možemo oblikovati po želji.

Iako se osobe ženskog spola najčešće povezuju sa nezadovoljstvom tijelom čini se da ni muškarci nisu imuni na društveno kulturalne pritiske. Dovoljno je samo pogledati naslovnice poznatog časopisa „Playgirl“ iz 1987. godine i danas:

Istraživanja pokazuju kako djevojke u većoj mjeri internaliziraju ideal vitkosti dok su s druge strane, muškarci skloniji težiti idealu mišićavosti. Mišići u našem društvu predstavljaju simbol zdravlja, snage, seksualnosti, muževnosti te prevladava mišljenje da će oni dovesti do većeg poštivanja, divljenja ili atraktivnosti. Ukoliko pak postoji nesklad između percipiranog trenutnog i željenog izgleda, pretjerano nezadovoljstvo kod muškaraca može povećati vjerojatnost javljanja poremećaja kojega nazivaju i obrnutom anoreksijom, odnosno tzv. dismorfičnog poremećaja. Osobe su u tom slučaju zabrinute oblikovanjem mišića, iznimne napore ulažu u izgradnju tjelesne mase te su sklonije uzimanju anaboličkih steroida koji mogu imati vrlo ozbiljne posljedice za zdravlje.

S obzirom da smo nažalost svi uglavnom skloniji pronaći vlastite mane nego vrline evo nekoliko savjeta kako smanjiti nezadovoljstvo vlastitim tijelom:

Sve u svemu nastojte prihvatiti sebe onakvima kakvi jeste, ne zamarajući se nametnutim standardima o tome što je lijepo i što nije… i zapamtite: savršene reklame koje se javljaju od strane velikih korporacija imaju samo jedan cilj, a to je zarada!

Nikoleta Zubić, univ.bacc.psih.