• Decrease
  • Increase

Blagodati smijeha

Smijeh se ubraja u urođene nagonske reakcije. Još nije točno utvrđeno kako je nastao no pretpostavlja se da se smijeh pojavio u prvim skupinama praljudi prije nekoliko stotina tisućljeća kao oblik ponašanja koji je za funkciju imao otklanjanje napetosti i agresivnosti.

Prvi vid smijeha koji se može uočiti u djece je takozvani endogeni smijeh koji se javlja tijekom djetetovog sna. Dakako ovdje nije riječ o samoj ugodi koliko o osjećaju dobrobiti tj. o prekursoru ugode.

Negdje u razdoblju od 3-6 mjeseca djetetovog života možemo govoriti o egzogenom (socijalnom) smijehu. To je ujedno i razdoblje tijekom kojega se formiraju kognitivne sheme kao i anticipacija motoričke aktivnosti.

Humor je u početku jednostavan i zapravo prati složenost kognitivnog shvaćanja. Naime, humor je prouzrokovan audio-vizualnim podražajem, vrlo često percepcijom neočekivanog. Naša osjetila opažaju smiješni događaj te potom kemijskim i električnim putem prenose podražaje i obavjesti u SŽS (središnji živčani sustav). Ti podražaji uzbuđuju područje mozgovne kore u kojem se nalazi sijelo svijesti i osobnosti. Istraživanja upućuju da se središte smijeha nalazi u desnoj hemisferi velikog mozga i to u prefrontalnom području mozgovne kore. S druge strane refleksni smijeh (npr. smijeh izazvan škakljanjem) uzrokuje reagiranje izravno u limbičkom sustavu (tkz. Emocionalni dio mozga) te nije u vezi s mozgovnom korom.

 

Blagodati smijeha

Smijeh se zapravo od davnina koristi u medicini. Među najranijim pisanim zabilješkama o zdravstvenim dobrobitima humora su Mudre izreke u Bibliji, a neki kirurzi su još u 13. st. koristili humor kako bi pacijentima odvratili pažnju od boli tijekom zahvata. Unatoč tome poticaj za istraživanje smijeha kao terapije je dao američki novinar Norman Cousins, koji je poslije postavljene dijagnoza neizlječive bolesti kralježnice odbio uzimati lijekove protiv bolova, izašao iz klinike, zatvorio se u hotelsku sobu i odlučio se smijati. Čitao je viceve i gledao humorističke filmove. Smijeh je opuštao njegove mišiće, pokretao male zglobove kralježnice i na koncu počeo smanjivati bolove. Dakako, Norman se izliječio a novonastala znanost nazvana je gelotologija, po grčkom gelos – smijeh.

Terapija smijehom je na početku moguća samo u grupi. Ne samo da terapeut mora biti školovan već, kao što i sami pretpostavljate, mora posjedovati osjećaj za humor. Izazvati smijeh u jednoj grupi, podrazumijeva dobru dramaturgiju i svaki put novi scenarij. Kada se nagomilana energija sudionika pretvori u smijeh, smije se cijela grupa.

U Švicarskoj je za Expo 02 napravljen projekt pod nazivom "Izvor smijeha u labirintu smijeha". Labirint se nalazi na jednom strmom brežuljku pored grada. Riječ je o vrtu u čijem se središtu nalazi okrugli trg radijusa od četiri metra. U sredini trga je postavljeno okruglo ogledalo u čijem je podnožju smješten zvučnik. Na padinama se nalaze razbacane još četiri tonske stanice. Izvor smijeha je u centru trga pored ogledala, dok iz ostalih zvučnika s vremena na vrijeme izlaze tonovi različitih smjehova. Izazvana smijehom publika ulazi u labirint i slušajući smijeh iz izvora, traži put ka njemu. Zarazni smijeh prelazi na publiku i ona tako smijući se dolazi do izvora i može promatrati u ogledalu svoje lice koje se smije. Smijeh dolazi iz zemlje, iz izvora iznad kojeg je okruglo ogledalo, te se stiče dojam da je smijeh skriven u zemlji, ali u isto vrijeme i u cijelom prostoru.

Nadalje, The Big Apple Circus iz New Yorka šalje klaunove, većinom na dječje odjele, u bolnice od 1986. godine, praksa se već na veliko koristi i u susjednoj Italiji. U Americi postoji i Američko udruženje za terapijski humor, koje čine liječnici, medicinske sestre, psihijatri i ostali. Cilj im je promovirati liječenje uz pomoć humora. Tematika je nadasve toliko uhvatila maha da se od 18. V – 17. VI 2008. održava mjesec smijeha.

Zanimljivosti

Smijeh se sastoji od niza tonova sličnih samoglasnika koji se ponavljaju svake petine sekunde, a zahtijevaju rad petnaest mišića lica.

Odrasli se dnevno smiju oko 17 puta, dok se malena djeca nasmiju i do 300 puta dnevno! Kako tvrdi američki psiholog prof. Richard Weisman, klince je mnogo lakše nasmijati jer im je zapravo sve oko njih potpuno novo.

Zanimljiva je i činjenica da se žene muškarcima smiju dvaput češće nego muškarci ženama.

U Berlinu je 2005. osnovana prva njemačka škola smijeha. Stručnjaci polaznike uče različitim vrstama smijeha, načinu smijanja i pozitivnim stranama smijeha.

Istraživanja o smijehu

Kao što to obično biva, članak ne bi bio članak da nema i malo kompliciranih termina, a i bojim se da biste bili razočarani kada ne biste dobili i informaciju o tome što se konkretno zbiva s tim našim čudnovatim mozgovnim procesima kada je smijeh u igri.

Svi dobro znamo da hormoni stresa potiskuju imunološki sustav, povisuju broj trombocita - krvnih pločica (što može dovesti do začepljenja arterija) i povisuju krvni tlak. Stoga, smanjenje razine hormona stresa (kortizola i adrenalina) može poništiti potiskivanje imunološkog odgovora tj. smanjiti začepljenje arterija i visoki krvni tlak. Smijeh osim toga povećava stvaranje limfocita i aktivnost NK stanica (vrsta limfocita koje ubijaju tumorske stanice), potom tu je i razina gama-interferona, proteina aktivnog u borbi protiv bolesti, također se povećava. Pretpostavlja se da se i endorfini, tvari koje sprečavaju bol, otpuštaju tijekom epizoda smijeha. Dakako, ljudsko tijelo je vrlo zamršeno i svi su ti različiti sustavi u međudjelovanju tako da i smijeh utječe na mnogobrojne naše psihofizičke aspekte za koje bi trebalo dane i dane dok se svi nabroje.

Sve ove prednosti smijeha eksperimentalno su potvrđene različitim eksperimentima, gdje se pacijenti više-manje dobrovoljno "izlažu" smijehu (npr. smiješnim filmovima, šalama) i nakon toga se njihova fiziologija uspoređuje s normalnim nalazom.

Primjera radi, početkom devedesetih Sveučilište Indiana gledatelje je "počastilo" kinom. Bolje rečeno, umjesto karata gledatelji su na ulazu dobrovoljno dali krv. Za vrijeme projekcije grohotom se smijali i na izlazu još jednom dali krv. Uzorci krvi studenata dobrovoljaca, oni dati prije i poslije predstave, završili su u laboratoriju. Nalazi su pokazali da u krvi izvađenoj nakon filma ima znatno veći broj zaštitnih stanica od krvi koja je istim ljudima izvađena prije gledanja filma.

Istraživanja na području psiho-neuro-imunologije nastavljaju dokazivati kako su um (emocije) i tijelo (imunološki sustav) usko povezani. Ugodne emocije potiču imunološki odgovor dok ga neugodne potiskuju. Unatoč tome nemojte uletjeti u klopku, imajte uvijek na umu da kako ugodne tako i neugodne emocije imaju svoju psiho-biološku funkciju.

Nije sve baš tako jednostavno

Postoji smijeh i smijeh, kao što postoje i različite funkcije smijeha. Lowen je smijeh kategorizirao unutar četiri razreda:

  • Razred A: Oslobađajući smijeh, koji nastoji obuhvatiti i druge ljude u društvu. Smijeh tipa ha, ha, ha. Karakterističan je za otvorene i sretne ljude, koji su često i snažne fizičke građe.
  • Razred B: He, he, he tip smijeha koji se naziva zlobnim, tipičan za zatvorene ljude i one koji prikrivaju osjećaje. Ljudi koji se obično ne smiju očima, uz njih imate dojam kao da nose masku.
  • Razred C: Hi, hi, hi - odaje lukavost, smijeh zatvorenih usta.
  • Razred D: Ho, ho, ho - smijeh iznenađenja (onaj koji na žalost koristi i Djed mraz), ali kontroliranog iznenađenja. Zapravo je riječ o lažnom smijehu kojega imaju osobe koje gaje nepovjerenje prema sugovorniku.

Čisto okvirno, smijeh otvorenih usta je znak ekstrovertiranosti. Glasno se smijući izražavamo veselje i vedrinu koju nosimo u sebi i time možemo zaraziti i druge. Vrlo jednostavno i logično kao i kada ispred sebe imate osobu koja se smije kroz stisnute zube ili melankoličan pogled pun boli.

Osmijeh ne odražava uvijek radost i veselje, već čitav dijapazon emocija. Nerijetki su ljudi koji se skrivaju iza nervoznog osmijeha, guše tugu i emocionalnu bol. Čak i ljudi koji se prečesto smiju zapravo maskiraju osjećaje koje ne žele pokazati. Sve pa tako i osmijeh koliko god bio zdrav imaju svoju mjeru.

 

Mr.sc. Sandra Milotti Ašpan, prof. psihologije

© 2008-2014 Zdravi grad Poreč