•  
  •  

Put dijaloga roditelja i djece

Naslov izaziva različite asocijacije, međuljudska komunikacija je veoma široko područje, ali ćemo se ovaj put usmjeriti na dijalog s mladima, preciznije na dijalog roditelja i djece.

Prepoznatljivi su i učestali prizori dijaloga sa adolescentima, kad roditelj dobronamjerno nešto upita, a oni zalupe vratima uz popratni komentar da ih pustimo na miru i prestanemo tlačiti. I ostane tako roditelj pred tim vratima sa bezbroj misli i izmiješanim osjećajima – ljutnje, tuge, bojazni… Što li se krije iza tih zatvorenih vrata? Koje misli, tajne – što li to muči naše dijete?

Isključuju li nas iz nekih važnih dešavanja? Da li ući u sobu ili se s prisiljenom suzdržanošću okrenuti i udaljiti? Što znače ta zatvorena vrata – prekid kontakta, odnosa, odrastanje?! S obzirom da ta vrata ostaju sve češće zatvorena, roditeljima preostaje da se navedenim promjenama prilagođavaju te da i sami mijenjaju vlastita ponašajna. A to zna biti teško, jer su bili navikli da imaju potpun uvid u ponašanje djeteta, a odjednom osvještavaju da njihovim odrastanjem izmiče kontrola i nerijetko bivaju zatečeni provocirajućim ispadima i riječima koje ih vrijeđaju.

Generacijski jaz

O toj temi generacijskog jaza pisali su još i antički grčki mislioci i taj je problem aktualan i danas. Tim više što živimo u vremenu naglih promjena i sve zamršenijih međuljudskih odnosa, koji taj jaz još više produbljuju, a njegove aktere sve više udaljavaju. Globalizacijska međuovisnost, razvoj tehnologija i novih atraktivnih medija uvjetuje kontinuiranu promjenu socijalnih uloga i komercijalizaciju potreba. Proširuju se mogućnosti međusobne komunikacije, ali se ona ostvaruje na površnoj razini. Sve se teže uspijeva razviti kvalitetan odnos i trajnije veze jer nedostaju referentne vrijednosti kao uporišta za daljnji rast i razvoj, a nedostaje i osobni međusobni kontakt ljudi kojeg zamjenjuju kompjutori, mobilni telefoni i druga tehnička pomagala.

U potrazi za vlastitim identitetom, u svijetu narušenih vrijednosti pojedinci, posebno mladi sve teže pronalaze smisao života, a potiskivanje osnovnih potreba prijeti da naknadno izbije kao bolest, kriza ili devijacija u ponašanju. Mladi su u posebno nepovoljnom položaju, jer zbog svojih razvojnih karakteristika, nedostatnih iskustava i spoznaja, selektivno doživljavaju okolinu i često krivo procjenjuju, što rezultira lošim izborima i posljedicama za njih same.

“NET” generacije mladih

Danas se sve više govori o takozvanoj NET generaciji mladih ili Homo Zapiensu. Za NET generaciju mladih ključne su tri upravljačke stvari: daljinski, mobitel i miš uz pomoć kojih sve više pribjegavaju zamišljenom svijetu. Karakterizira ih „instantno“ ponašanje, tj. sada i ovdje, a tražeći trenutna zadovoljstva još više produbljuju osobne probleme umjesto da ih rješavaju.

Ukoliko mlade ne podučavamo vještinama komunikacije i socijalnim vještinama za suočavanje sa stvarnim životom, ostaju prepušteni sami sebi, vanjskom svijetu, informacijskim medijima i njihovim utjecajima.

U ovakvim uvjetima odgajanje roditeljima postaje sve složeniji zadatak pa je i njima potrebna stručna podrška. Iako se često roditelje proziva zbog neprimjernih istupa njihove djece, važno je naglasiti da je roditeljski odgojni utjecaj izuzetno velik no oni nisu isključivi krivci za izbore vlastite djece.

Roditelji, zahvaćeni vrtlogom društvenih promjena, suočavaju se s nizom problema koji variraju od prezauzetosti poslom, nepoznavanja računalne tehnologije i i opasnosti koje ona krije, reduciranih socijalnih kontakata koji otežavaju uvid i nadzor djetetova ponašanja.

Važnost roditeljske uloge

Roditelji su najsnažniji modeli svojoj djeci, imaju nezamjenjivu odgojnu ulogu koju najčešće svim snagama nastoje najbolje odraditi. Od svih životnih uloga najčešće sami procjenjuju da im je najvažnija ona roditeljska te da su u potpunosti ispunjeni tek kad vjeruju da su tu ulogu uspješno odradili na način da su sami zadovoljni sobom i napredovanjem svoje djece.

U pokušaju da se snađu u uvjetima suvremenog roditeljstva pribjegavaju raznim ulogama i metodama odgoja. Dok jedni roditelji uspijevaju razviti autentičan odnos s djetetom i usklađeno djelovati uvažavajući svoje i njihove razvojne potrebe, druga skupina pribjegava maksimalnom zaokupljanju i uključivanju djece u razne aktivnosti ili ih pretjerano materijalno opskrbljuju u stalnoj bojazni da ne zastrane devijantnim ponašanjem. Svaki se roditelj ponaša u skladu sa svojom osobnošću i najčešće primjenjuje ona odgojna načela koja su bila dominantna u modelu odgoja njegovih roditelja. Tako roditelji često pribjegavaju starim odgojnim metodama u novim vremenima. Vrlo je važno da roditelji preuzmu odgovornost za svoju ulogu u današnjim turbulentnim okolnostima, gdje je osim njihovog prisutan i utjecaj mnoštva drugih čimbenika. I bez obzira na razne utjecaje, roditelj ne smije izgubiti vlastiti roditeljski utjecaj nego ga sačuvati koristeći vlastite snage i znanja te po potrebi uz pomoć mreže društvene podrške u zajednici odnosno tražeći podršku stručnih ustanova za djecu, mlade i obitelj. Neodlučni roditelji šalju djetetu signal da se ne znaju nositi s određenim situacijama, odgojnim zadacima i zahtjevima koji su se pred njima našli pa u tom slučaju djeca sama određuju granice ponašanja što nikako nije dobro ni za koga, a ponajmanje za dijete. Roditelj ima ulogu odgajatelja, pa svoju odgovornost prema roditeljskoj ulozi pokazuje i time što traži podršku stručnjaka u situacijama u kojima procjenjuje da se ne može nositi s teškoćama (npr. tražiti podršku razrednika, školskog psihologa, liječnika ili u Savjetovalištu za djecu, mlade, brak i obitelj…).

Rijetki su roditelji koji ne vole svoju djecu, ali mnogo ih je koji ne znaju to iskazati, izraziti. Samim time zadiremo i u pitanje komunikacije. Osnovni uvjet za dobru međusobnu komunikaciju je PRIHVAĆANJE druge osobe, pa tako i djeteta sa svim njegovim vrlinama i manama. Jedino kad ostvarimo odnos povjerenja i prihvaćanja, kada pružamo bezuvjetnu ljubav i emocionalnu sigurnost djetetu tada smo sposobni otvoreno iznositi svoje misli, stavove , osjećaje ali i saslušati, čuti i razumjeti vlastito dijete.

Ako roditelji nastupe autoritativno i sa pozicije moći, te prigovaraju, kritiziraju, zapovijedaju, vrijeđaju i ne uvažavaju dijete, a posebice mladog čovjeka, što sve spada u GOVOR NEPRIHVAĆANJA izazivaju otpor, inat i razne obrambene reakcije djece, često ulaze u konflikte, a ponekad i u prekid odnosa. Tada, i samo tada su vrata sa početka priče čvrsto zatvorena!

Ako se sad vratimo priči s početka kad s nedorečenim pitanjima stojimo pred vratima i kad nam je jasno poručeno da ih pustimo na miru, jasno nam je da to treba uvažavati, a ne silovitim upadom dokazivati svoju roditeljsku moć. Svoju dilemu da naše dijete baš tada kada je zalupilo vratima možda treba naš savjet i pomoć, možemo iskazati riječima: “U slučaju da ti nešto treba, za tebe sam uvijek ovdje!“ Naravno, u slučaju da nas potraže savjet zaista moramo imati vremena i biti djetetu na raspolaganju, u protivnom nas neće ozbiljno shvatiti!

…I za kraj…

Završit ćemo predivnom izrekom Lea Buscaglie – „Ljubav je uvijek otvorenih ruku. Otvorenih ruku dopuštate ljubavi da dolazi i odlazi kako želi. Slobodno, jer bi ona to i onako činila. Ako pokušate zarobiti ljubav, shvatit ćete da držite samo sebe.“

Pružimo li djetetu takvu bezuvjetnu ljubav sigurno smo na putu dijaloga.

Vilma Bednar, psihologinja