•  
  •  
Psihologija u znanosti i praksi!

Psihologija u znanosti i praksi!

Što je psihologija?

Psihologija je zanimljiva znanost u okviru koje se izučavaju temeljne grane psihologije i razvijaju primijenjene grane. Velikom broju ljudi psihologija je zanimljiva, mnogima mistična znanstvena disciplina koja izaziva znatiželju, zanimanje, strahopoštovanje, a ponekad se potpuno pojednostavljuje ili pak uopće ne razumije njezina bit.

Psihologija je mlada znanost koja se kao znanstvena disciplina ozbiljno počela razvijati u 19. stoljeću. Prvi psiholozi su bili usmjereni isključivo znanstveno istraživačkom radu pa su bavljenje pojedincima i njihovim problemima i životima smatrali potpuno nevažnim. Činili su to zbog želje da dokažu da je psihologija prava znanstvena disciplina, poput prirodnih znanosti (medicine, biologije..) te inzistirali na znanstvenoistraživačkoj usmjerenosti psihologije u proučavanju psihičkih procesa. Tako su psiholozi krajem 19.st. i gotovo čitavo 20. st. dokazivali da je psihologija znanost, što su najzad i dokazali. Tako je 1980. godine psihologija priznata kao znanost.

Poslijeratna zbivanja sredinom 50.-tih godina 20. st., velike migracije stanovništva iz sela u gradove, problemi prilagodbe ljudi na novi način života i rada, život u maloj obitelji nasuprot ranijeg života u velikim proširenim obiteljima…pokazala su brojne probleme ljudi te su psiholozi svoje zanimanje počeli skretati na probleme pojedinaca.

Tada su počele jačati oni psihološki pravci koji su se zalagali za veću primjenu psiholoških znanja u pomaganju pojedincima i čitavim društvima.

Moderna psihologija je znanost koja se bavi proučavanjem psihičkih procesa (misli, osjećaja, motivacije), organskih i fizioloških procesa u mozgu koji su u osnovi nastanka psihičkih procesa te njihovog izražavanja u ponašanju. U psihologiji uz pomoć znanstvenih kvantitativnih i kvalitativnih istraživanja doznajemo o uzrocima i načinima ponašanja pojedinaca, te o tome na koji način ljudi doživljavaju svijet u kojem žive.

Psihologija u praksi

Psihologija u praksi

U okviru psihologije razvile su se brojne teorijske, osnovne grane kao i grane primijenjene psihologije koje se bave različitim aspektima funkcioniranja i ponašanja ljudi kroz njihov rast i razvoj te kroz funkcioniranje ljudi u životu i radu. Neke od poznatih grana psihologije su : eksperimentalna psihologija, biološka psihologija, psihologija ličnosti, socijalna psihologija, klinička psihologija, dječja psihologija, psihologija odgoja i obrazovanja, psihologija adolescencije, gerontopsihologija, psihologija sporta, psihologija komunikacije, psihologija prodaje, psihologija rada, vojna psihologija i dr. Nabrojane grane psihologije ali i druge nedvojbeno pokazuju da je psihologija, kad se razvila kao znanost, pronašla svoj put do ljudi i široku primjenu u praksi. Postala je primijenjena disciplina u životima čitavih ljudskih zajednica, doprinijela boljem razumijevanju ljudskog ponašanja te osigurala podršku ljudima u mnogim sferama života i rada.

Danas se zna da psihologija može omogućiti lakše razumijevanje psihičkih procesa i ponašanja pojedinaca i grupa u raznim prilikama, situacijama, može usmjeravati ponašanja pojedinaca i grupa, može osigurati pomoć i podršku u razvojnim i/ili životnim teškoćama, pružiti potporu grupama ili čitavim nacijama u katastrofama, krizama. Zapravo psihologija je vrlo funkcionalna znanstvena disciplina sa mogućom širokom primjenom u praksi koja je još uvijek nedovoljno iskorištena.

Kako se povećava vidljivost psihologije?

Razumijevanje i vidljivost psihologije povećava se istraživanjima i spoznajama iz oblasti psihologije ali prvenstveno radom psihologa u praksi jedne zajednice te raznim publikacijama u kojima spoznaje iz psihologije postaju zanimljive, razumljive i primjenjive. Psiholozi su stručnjaci čija znanja mogu neizmjerno pomoći ljudima u njihovom funkcioniranju, snalaženju, planiranju života, javnim nastupima, u njihovu napredovanju, u organizaciji posla, u osobnoj ili poslovnoj promociji i sl. Široke mogućnosti rada psihologa i primjene psihologije upravo su način da se demistificira struka psihologa, da se pobijede predrasude o tome kako psihologe posjećuju samo bolesni ljudi jer to naprosto nije točno. Psiholozi se bave ljudskim razvojem, napredovanjem, komunikacijskim vještinama, životnim problemima ljudi, poučavanjem i dr.

Tako se u novije vrijeme razvija nova primijenjena grana psihologije tzv. psihologija u zajednici. Usmjerena je tome da se unaprijedi život svakog pojedinca u zajednici i život zajednice uopće, da spriječi nastanak problema u zajednici, da osjeti probleme u zajednici i na njih pravovremeno reagira. Kroz ovu granu psihologije djelatnost psihologa vezana je uz gotovo svako područje društvenog života zajednice. Najviše podrazumijeva podršku u sferi unapređenja zdravlja i socijalne sigurnosti građana (zaštitu ranjivih skupina građana – djeca, stariji, osobe s invaliditetom, ..), da omogući edukacije za građane, bolje komunikacijske vještine, povezanost u zajednici, da osigurava suradnju i koordinaciju među profesionalcima u zajednici, udrugama, ključnim ljudima, da istražuje potrebe građana, da utječe na osnivanje i djelovanje lokalnih psihosocijalnih centara te da je na usluzi svim građanima.

Psihologija sreće – novi pravac, banaliziranje psihologije .. ili..?

Psihologija sreće – novi pravac, banaliziranje psihologije .. ili..?

Potraga za srećom traje otkad je svijeta. U tu potragu su se uključili i psiholozi krajem prošlog stoljeća. „Psihologija sreće“ je rođena 1998. kada je psiholog sa sveučilišta u Pennsylvaniji Martin Seligman postao predsjednik Američkog društva psihologa i učinio zaokret u smjeru izučavanja sreće, zadovoljstva te psihičkih procesa i fizioloških mehanizama u podlozi sreće. Ustvrdio je tada kako psiholozi sve, ili pak jako puno, znaju o depresijama jer je i sam proučavao depresiju 30 godina, ali i o drugim teškoćama, a ne znaju dovoljno o tome kako sretno proživjeti život.

Dubravka Miljković i Majda Rijavec sa zagrebačkog Sveučilišta, hrvatske su autorice prvih udžbenika „pozitivne psihologije“ na hrvatskom jeziku, a objavile su i knjigu „Psihologija sreće i dobrog života“.

Rezultati brojnih istraživanja iz oblasti pozitivne psihologije učinili su bitan zaokret u psihologiji jer su rezultirali u tri bitna zaključka:

  1. sreća i zadovoljstvo nisu dar s neba nego se sreća postiže vlastitim ponašanjem, usmjeravanjem misli;
  2. svaki čovjek teži određenoj količini sreće i zadovoljstva bez obzira na to što mu se događa;
  3. ne postoji jedinstven „recept“ za postizanje sreće koji vrijedi jednako za sve ljude.

Bio je to koristan odmak i put u mogućnost da se ljude učini aktivnim kreatorima vlastitog sretnijeg života! Danas se zna da ljudi jasnim prepoznavanjem svojih želja i određivanjem životnih ciljeva, svojom aktivnošću, načinom razmišljanja, izborom ponašanja značajno mogu utjecati na zadovoljstvo životom i pokrenuti fiziološke mehanizme u tijelu koji podržavaju dobar osjećaj i zadovoljstvo. Dakle, pozitivna psihologija poslala je jasnu poruku i spoznaju da su ljudi dobrim dijelom sami tvorci svoje sreće u nastojanju da ih motivira za aktivno kreiranje zadovoljstva u vlastitim životima. S druge strane, ovu spoznaju pojednostavile su i dijelom banalizirale popularne publikacije koje nude „gotove recepte“ ljudima tipa – 5 koraka do sreće, 10 koraka do sretnog braka, 7 koraka za sretno dijete i sl. Dio modernih roditelja shvatio je poruke iz oblasti pozitivne psihologije toliko doslovno da su roditelji počeli biti servisi i „neprestani tvorci sreće“ vlastitoj djeci. Počeli su djeci zadovoljavati želje umjesto potreba, usrećivati ih i gotovo „braniti“ teške emocije kao što su tuga i ljutnja koje su važne i imaju svoju funkciju. Prestali su djecu učiti kako da postignu zadovoljstvo nego su ih odlučili činiti zadovoljnima. Navedeno je rezultiralo u velikom broju prezaštićene, gotovo razmažene djece, koja ne poštuju granice, za koju ne postoje prepreke, koja se ne znaju suočiti s teškim emocijama, koja gube motive i želju da se bore za svoje ciljeve jer većina želja biva lako ispunjena od siline roditeljske brige da djeca budu sretna i zadovoljna. Dio ovih generacija, dok je pod okriljem roditelja, kao da ne živi u realnom svijetu sa kojim se prije ili kasnije mora suočiti. Upravo tako baziran odgoj, uglavnom na „usrećivanju“ djeteta , rezultirao je u porastu depresija kod djece i mladih. Tako se popularna psihologija sreće u banalnoj interpretaciji pojedinih autora i doslovnoj primjeni propisanih „savjeta“ pretvorila, gotovo apsurdno, u novi val depresije. Danas se zna da je jedna od vodećih dijagnoza 21. stoljeća depresija, a u porastu je već i kod djece i mladih. Danas je depresija, kao dijagnoza u populaciji, po učestalosti na trećem mjestu. Predviđa se da će 2020. godine svaka druga dijagnoza biti depresija, a da će 2030. biti na prvom mjestu.

Upravo zato, uloga psihologa u zajednici je iznimna jer svakom pojedincu ili grupi može reflektirati znanja, pravilno interpretirati nove trendove i spoznaje, poučavati ljude u procesu cjeloživotnog učenja za nove vještine, kao što su snalaženje, zastupanje sebe, vještine za postizanje zadovoljstva životom i poboljšanje profesionalnog uspjeha.

Pritom naravno treba reći da psihologija nije apsolutno rješenje za svaku društvenu ili pojedinačnu pojavu, devijaciju ili problem, nije čudotvorni lijek ali može značajno pomoći napredovanju pojedinaca i grupa, a probleme ublažiti, umanjiti te mnoge i spriječiti.

 

Nataša Basanić Čuš, psihologinja