•  
  •  

Poremećaji hranjenja

Poremećaji hranjenja učestali su i različiti. Veoma ih je važno na vrijeme prepoznati. Važno je i znati da ih je uz pomoć stručnjaka različitih specijalnosti moguće prevladati. Psiholozi čine nezaobilazan dio stručnog tima kod osoba s poremećajima hranjenja jer su isti najčešće manifestacija psiholoških teškoća, emocionalne nestabilnosti te iskrivljene slike o sebi.

Što su to poremećaji hranjenja?

Glavne vrste poremećaja prehrane jesu anoreksija nervosa i bulimija nervosa. Treći tip poremećaja, prejedanje, također je predložen, no još nije prihvaćen kao formalna dijagnoza. Ljudi koji pate od poremećaja prehrane mogu imati širok raspon komplikacija tjelesnog zdravlja, uključujući teške srčane bolesti i otkazivanje bubrega, koji mogu završiti smrću. Stoga je prepoznavanje poremećaja prehrane kao stvarnih i izlječivih bolesti od presudnog značenja.

Anoreksija je poremećaj u kojem mlade djevojke u strahu od debljanja počinju namjerno mršavjeti do stanja teške tjelesne iscrpljenosti i stvarne životne ugroženosti.

Dakle, kod anoreksije osoba ima težinu ispod prosječne normalne tjelesne težine s obzirom na dob, a uz kriterij težine je uočen i značajan strah od debljanja, poremećena je slika o vlastitom tijelu te je kod djevojaka zbog ispodprosječne težine prestala menstruacija.

Bulimija je poremećaj koji se sastoji od nekontroliranih epizoda prejedanja i neodgovarajućih kompenzacijskih ponašanja poput samoizazvanog povraćanja, upotrebe laksativa ili diuretika, u trajanju od 2 puta tjedno tijekom 3 mjeseca. Osoba ima najčešće normalnu tjelesnu težinu te sebe gleda samo u terminima oblika i težine tijela.

Koji su simptomi poremećaja hranjenja?

Anoreksiju je teže primijetiti jer se javlja podmuklo, gotovo neprimjetno. Nakon naoko beznačajnog neugodnog događaja ili neke usputne primjedbe o izgledu, mlada djevojka postaje nesigurna, povlači se iz društva, zaokupljena je mišlju da je debela i počinje razmišljati o dijeti. Počinje pretjerano vježbati („trbušnjaci“ su najomiljeniji), ide na fitness ili aerobik. Uskoro zna kalorijsku vrijednost svih namirnica i uporno sakuplja podatke o dijetama. Iz prehrane isključuje sve više namirnica pod raznim izgovorima (meso deblja, okrenula se vegetarijanskoj prehrani, makrobiotici, jaja imaju kolesterol, sve ostalo je opasno jer deblja). Na kraju jede samo nekoliko jednostavnih niskokaloričnih jela. Sve je rjeđe za stolom s ostalim članovima. Ne želi da se sazna koliko malo jede. Ponekad kao da se stidi jesti pred drugima jer je u njezinom iskrivljenom pogledu na svijet to izraz sramotne slabosti. Važno je samo biti mršava i sve imati pod kontrolom. Do sada tiha i mila djevojčica postaje razdražljiva, ljuta i svadljiva kada netko spomene jelo.

Bulimiju je lakše prepoznati jer osoba povremeno jede velike količine hrane. Prejedanje prati osjećaj kako ne postoji kontrola uzimanja hrane, odnosno, osoba ne može prestati s jelom. Prestaje jesti kada količina uzete hrane počinje smetati tijelu i kada se pojavi osjećaj boli zbog prepunog želuca. Tada se javlja strah od debljanja i potreba za sprečavanjem debljanja povraćanjem, čišćenjem uz pomoć laksativa ili diuretika. Istovremeno se javlja potreba za kompenzatornim gladovanjem ili pretjeranom tjelesnom aktivnošću u svrhu mršavljenja. Da bi se takvo ponašanje moglo nazvati bulimičnim, mora se događati najmanje dva puta tjedno kroz tri mjeseca.

Javljaju se tjelesne promjene – stanje potpune fizičke iscrpljenosti, usporen puls, niski krvni tlak, osjetljivost na hladnoću, promjene na koži (suha i ljuskava koža, dlakavost), promjene u krvnoj slici, poremećaj elektrolita koji je posebno opasan u osoba koje uz smanjenje unosa hrane namjerno povraćaju kako bi spriječile „debljanje“. Nastaju brojne endokrinološke promjene i demineralizacija kostiju koje mogu u kasnijim godinama prouzročiti neplodnost i osteoporozu.

Koliko obitelj utječe na pojavu poremećaja prehrane i kako može pomoći?

Predodžba o vlastitom tijelu se razvija u djetinjstvu i ovisi o interakciji s roditeljima. Način na koji su zadovoljene dječje potrebe tijekom prvih godina života uvelike utječu na razvoj zdrave predodžbe o vlastitom tijelu. Ukoliko su roditelji puni razumijevanja, ne prelaze dječje granice, tada će dijete razviti dobar osjećaj o sebi u cjelini.
Zadirkivanje od roditelja ili starije braće u vezi tjelesnog izgleda može biti jedan od faktora u razvoju poremećaja hranjenja. Također jako je važno ukoliko roditelji imaju stav da je mršavost jednaka privlačnosti. Majke koje preferiraju mršavije kćeri, doista imaju kćeri koje postižu više rezultate na skalama poremećaja hranjenja. Majke koje aktivno potiču kćeri da smanje težinu, imaju kćerke koje su više zabrinute zbog hrane. Zatvorena i pretjerano zaštitnički orijentirana obitelj koja ima visoka očekivanja prema svojoj djeci i koja ne podržava njihovo odvajanje u različitim razvojnim fazama pa i u adolescenciji je rizičan faktor za razvoj poremećaja hranjenja.

Ukoliko nastane poremećaj hranjenja u obitelji, roditelji moraju shvatiti kako nije riječ o „zločestoći“, lošem ponašanju ili lošoj navici koja se vlastitom odlučnošću može dokinuti, već je riječ o poremećaju – medicinskom stanju koje zahtijeva liječenje.

Kao roditelj ili prijatelj onoga tko se bori s anoreksijom, izbjegavajte komentirati jelo, težinu, njegovanost izgleda ili uspjeh u školi ako niste upitani. Pokažite toj osobi da cijenite nju i druge zbog unutrašnjih kvaliteta, poput pažljivosti i pronicljivosti.

I na kraju, par savjeta kako roditelji mogu pomoći u sprječavanju razvoja poremećaja prehrane…

  • potražiti stručnu pomoć za obiteljske probleme,
  • poticati dijete da prihvati nesavršenosti,
  • pomoći djetetu suočavati se sa životnim pitanjima,
  • osiguravati podršku djetetu u osamostaljivanju u svim razvojnim fazama,
  • pomoći djetetu da se samostalno suočava i rješava probleme, biti stalna i sigurna potpora, ali ne rješavati probleme umjesto njega,
  • prepoznati osjetljivije dijete u obitelji i podržavati ga, uvijek ističući njegove stvarne dobre osobine,
  • intervenirati kad dijete ponižava samo sebe,
  • intervenirati kada dominantna braća ponavljajuće omalovažavaju mlađe ili osjetljivije dijete u obitelji iz pozicije „jačeg“,
  • poticati dijete da istražuje i realizira svoje interese, a ne roditeljeve,
  • ponuditi djeci bezuvjetnu ljubav i podršku i onda kada nisu baš onakva kakvu biste željeli ili kada se razlikuju od vas.
      Marijana Rajčević, psihologinja